Ako imate osjećaj da su vaši sinusi „blokirani“ ili „otečeni“, ili ako ne možete disati kroz nos, možda patite od opstrukcije nosa. Ovaj osjećaj možete imati samo na jednoj strani nosa ili na obje, a ponekad naizmjenično, na jednoj,  a zatim na drugoj.

Postoje tri uobičajena objašnjenja za ovu pojavu, a to su: devijacija septuma, hipertrofija nosne školjke i oštećenje nazalnog ventila. Sva tri predstavljaju strukturalne probleme koji mogu ometati normalno disanje kroz nos. Ostali zdravstveni razlozi mogu biti kronični rinosinusitis, alergije, nazalni polipi ili, rijetko, nazalni tumori.

1. Devijacija septuma
   Septum se nalazi na sredini nosa i dijeli lijevu nosnicu od desne.  Prednji dio mu je hrskavičav, dok je stražnji dio koštan. Prednji dio septuma je ono što vidite između nosnica, ali septum je zapravo, vrlo dug i prostire se duboko u nos. Njegov normalni položaj je točno na sredini nosa, ali kad nije, nastaje ono što je poznato kao devijacija septuma. (slika)
   
   Dijagnoza
   Kad devijacija nosnog septuma sprječava normalan protok zraka kroz nosnice, važno je da vas pregleda specijalist za uho nos i grlo. Septalna devijacija dijagnosticira se pregledom nosa pomoću svjetiljke ili endoskopskim pregledom. Endoskop omogućava liječniku pregled cijele nosne šupljine. (video)
   
   Liječenje
   Operacija je jedini način korekcije devijacije septuma, ali  ne preporučuje se uvijek. Ponekad je, umjesto toga, simptome bolje tretirati sprejevima za nos koji pomažu u smanjivanju otekline unutar nosa. Kada tretiranje simptoma postane nedostatno, preporučuje se septoplastika. Septoplastikom se ispravljaju nepravilni dijelovi tako da septum postaje ravniji, omogućavajući bolji protok zraka kroz svaku nosnicu. Operacija je minimalno invazivna, jer se obavlja u unutar nosa bez vanjskih rezova. Oporavak pacijenata obično teče bez pojave podljeva, otečenosti i ožiljaka. Obično se izvodi pod općom anestezijom kao ambulantni zahvat (što znači da ne morate ostati preko noći).
   
   
   
2. Hipertrofija nosne školjke (nosne turbine)
   Nosne školjke su strukture duž bočnog zida unutar nosne šupljine koje filtriraju, zagrijavaju  i vlaže zrak koji udišemo kroz nos. Vlaga sluznice koja oblaže nosne školjke, u tom procesu, osigurava vodu. Kad se sluznica upali, ona može prouzročiti začepljenost nosa.
   Hipertrofija nosne školjke najčešće je je uzrokovana alergijama, ali postoje i drugi upalni procesi i lijekovi (posebno pretjerana upotreba ili zloupotreba nazalnih dekongestiva u spreju za vanjsku upotrebu) koji je mogu izazvati.
   
   Dijagnoza
   Dijagnozu o hipertrofiji nosne školjke postavlja specijalist za uho, nos i grlo, nakon pregleda.
   
   Liječenje
   Ako je začepljenost izazvana alergijama, najbolje liječenje upale je pomoću steroidnog spreja za nos, antihistaminskog spreja za nos ili oralnog antihistaminika kako bi se smanjila otečenost nosne školjke. Ako je uzrok pretjerana upotreba lijekova,  prestanak uzimanja takvih lijekova često ublažava ove simptome.
   
   U nekim slučajevima  preporučuje se operacija (turbinoplastika) da bi se smanjila veličina nosne školjke. Ovaj operativni zahvat može se izvesti u ordinaciji, u lokalnoj anesteziji. On se također može obaviti zajedno sa septoplastikom.
   
   
   
3. Slabost nosne valvule
   Nosna valvula je dio nosne šupljine najužeg poprečnog presjeka i glavni je regulator protoka zraka kroz nos. Slabost nosne valvule je česta, ali još uvijek nedovoljno prepoznata kao uzrok nosne opstrukcije. To može biti posljedica pacijentove osobne anatomije ili prethodnih operacija nosa, traume ili procesa starenja.
   
   Dijagnoza
   Dijagnoza kolapsa nosne valvule postavlja se pregledom bočnih zidova nosa, promatranjem kolapsa nosne strukture za vrijeme disanja i procjenom jakosti bočnih zidova u donjem dijelu nosa.
   
   Liječenje
   Pacijentima s opstrukcijom nosa, koja se ne može popraviti uzimanjem medikamenata, septoplastka ili sama turbinoplastika, postupak poznat kao korekcija nosne valvule (popravak nosne valvule) ili funkcionalna rinoplastika, mogu pomoći da bolje dišu kroz nos.
   
   Ovaj postupak često se izvodi istovremeno sa septoplastikom. Zajedno, ovi postupci mogu ispraviti septum i, ako je potrebno, otvoriti nosni prolaz.

Sklerozacija vena predstavlja metodu liječenja, pri kojoj se ubrizgavanjem kemijskog sredstva u proširenu venu izaziva oštećenje unutarnjeg sloja stijenke vene (endotela vene) i na taj način stvara ablacija vene (sljepljivanje vene). U tu svrhu koristi se tekući sklerozans ili sklerozantna pjena. Izbor sklerozansa (tekući ili pjenasti) ovisi isključivo od veličine tretirane vene, odnosno da li se radi o glavnom površinskom venskom stablu, njezinim glavnim ograncima, varikozitetima ili retikularnim venama i teleangiektazijama ("kapilare"). Tekući sklerozans je našao svoju prednost kod tretiranja vena manjeg promjera (retikularnih vena i teleangiektazija), dok je sklerozantna pjena prvi izbor u tretiranju vena većeg promjera. To proizilazi iz činjenice što zrak u vidu finih mjehurića, pjenastom sklerozansu omogućuje bolji kontakt sa unutarnjom stijenkom vene, na način da istiskuje krv u tretiranoj veni i time stvara bolji efekt sklerozacije, a istovremeno omogućuje da se sa manjom količinom sklerozansa ostvari sličan adekvatan efekt u "velikim" venama (manja količina, ali veći volumen sklerozansa).

Cilj sklerozacije je trenutačno potpuno zatvaranje proširene vene, koja se vremenom pretvori u vezivni tračak (najpoželjniji scenarij). U određenom broju slučajeva, sklerozans zbog povećanog volumena krvi u veni ne ostvari potpuni i adekvatan kontakt sa stijenkom vene te u tom slučaju dolazi do stvaranja tromba i razvoja tromboflebitisa (upale vene), koji najčešće rezultiraju lokalnim promjenama mekog tkiva u smislu stvaranja indurata (zadebljanja kože i podkožnog tkiva), crvenila, topline i bolnosti kože na tretiranom mjestu. U toj situaciji vremenom najčešće dolazi do djelomične ili potpune rekanalizacije tretirane vene (ponovnog "otvaranja" vene). Tada se po potrebi ista vena može ponovno tretirati.

Isto tako postoje opisane i druge sistemske i lokalne komplikacije nastale primjenom sklerozansa, ali ukoliko se sklerozacija učini na adekvatan način i od strane visoko stručne osobe (vaskularni kirurg), komplikacije su svedene na minimum i iznimno su rijetke.

Nakon zahvata sklerozacije preporuča se nošenje kompresivnih čarapa 1. ili 2.stupnja kompresije (ovisno od veličine tretirane vene). Trenutačno još uvijek ne postoji znanstveno utemeljena činjenica o duljini nošenja kompresivnih čarapa nakon postupka sklerozacije, ali je u većini slučajeva preporučeno nošenje kompresivnih čarapa je u trajanju od tri tjedna (naglašavam individualni pristup).

Svake godine u Hrvatskoj 3000 bolesnika bude podvrgnuto operativnom zahvatu zbog nekog problema sa štitnjačom.

Najčešći razlozi za operaciju jesu:

1. Zloćudni tumori štitnjače,
2. Dobroćudni tumori štitnjače,
3. Dobroćudni čvorovi u štitnjači (struma) koji zbog svojeg položaja i veličine stvaraju funkcionalne smetnje u svakodnevnom životu (disanje, hranjenje i govor),
4. Pojačani rad štitnjače (hipertireoza) koja se nije smirila na medikamentoznu terapiju (lijekove).

Što operiramo?

Kirurškim postupkom, ovisno o dijagnozi, kirurg u dogovoru s bolesnikom, odstranjuje najmanje pola štitnjače (jedan režanj). U slučaju zloćudnih tumora, hipertireoze (pojačanog rada štitnjače) ili dobroćudnih čvorova u oba režnja štitnjače odstranjuje se čitava žlijezda. Kod zloćudnih tumora štitnjače, preventivno se odstranjuju limfni čvorovi koji se nalaze uz štitnjaču (tvz. Paratrahealna disekcija).

Kako se operiralo u prošlosti?

Nekada bi se rez za štitnjaču postavio nisko na vratu u dužini od 10 centimetara. Na putu do štitnjače, ovisno o njezinoj veličini, kirurzi bi razmicali ili rezali sve strukture, poglavito mišiće. Dolaskom na štitnjaču kirurg bi svaku veću krvnu žilu trebao podvezati kirurškim koncem.
Zbog nesavršenih tehničkih uvjeta (loše tehnike elektrokoagulacije) i nedovoljnog poznavanja anatomije ozljede povratnog živca i paratireoidenih žlijezda bili su vrlo česte.
Na završetku operacije postavljao bi se dren koji bi nekoliko dana stajao u bolesniku. Boravak u bolnici nerijetko bi trajao i tjedan dana.

Kako se danas operira u najmodernijim centrima?

Uspjeh današnje operacije garantira nam suvremena tehnologija u rukama iskusnog kirurga u profesionalnom centru koji se bavi kirurgijom štitnjače (vidi iskusni kirurg).
Danas se primjenjuje horizontalni rez položen u sredini vrata u visini istmusa (srednjeg dijela) štitnjače otprilike 2-3 cm ispod donjeg ruba hrskavice grkljana. Rez je dužine 3-5 cm, a odgovara promjeru najvećeg čvora u štitnjači kojeg je potrebno odstraniti.
Minucioznom kirurškom tehnikom koja podrazumijeva upotrebu kirurških lupa-naočala (koje operateru povećavaju polje za 2-4 puta), te upotrebom suvremenih tehnologija (ultrazvučni harmonični nož, kliješta za automatsko zatvaranje krvnih žila i sl.) Kontrola krvarenja je izvrsna, bez potrebe za korištenjem kirurškog konca koji bi inače trajno ostao u bolesniku.
Sve strukture oko štitnjače se samo razmiču, a tek iznimno režu. Boravak u bolnicu svodi se na dva do tri dana.

Donosi li nam budućnost nešto bolje?

Endoskopski potpomognuta operacija – mivat

Često nazivana minimalno invazivna operacija, nije u potpunosti opravdala velika očekivanja operatera početkom 21. Stoljeća. „moda“ operacije štitnjače endoskopskim instrumentima kroz mali rez na vratu nije donijela nikakve prednosti spram današnjih suvremenih operacija. Dapače, bila je rezervirana samo za „male štitnjače“, a značajno je produžavala vrijeme operacije, te je zbog skupih endoskopa i dodatnih asistenata značajno poskupljivala. Nakon prvotnog poleta danas se izvodi iznimno rijetko, te polako odlazi u zaborav.

Robotska operacija štitnjača (davinci)

Upotreba robota u operaciji štitnjače je popularna isključivo u bogatim istočnoazijskim zemljama (južna koreja). Radi se o postupku gdje robotske ruke, kojima upravlja kirurg na udaljenoj konzoli, ulaze pod kožu rezovima ispod pazuha, razmiču strukture sve do vrata, te tek tamo počinju pravu operaciju.
Tek su malobrojni centri u europi i americi pokušali uvesti tu tehniku, ali su je vrlo brzo odbacili što zbog visoke cijene, produženja vremena operacije, te povećanog morbiditeta (komplikacije operacije).
Popularnost u aziji duguje religioznim razlozima koji ne toleriraju postojanje reza na vratu, što je ujedno i jedina prednost takve operacije.

Operacije štitnjače laserom? 

Vrlo često pitanje koje bolesnici postavljaju. Nitko u svijetu nije koristio laser u kirurgiji štitnjače. Postoje tek skromne studije koje opisuju postupke gdje se laserska zraka uvodi putem posebnih cijevi u dobroćudne promjene u štitnjaču kako bi prestale s rastom. Svjetska saznanja o tom postupku su oskudna, a prisutne komplikacije česte.

Iskusni kirurg

Kirurg koji godišnje obavi preko 100 kirurških zahvata na štitnjači, a radi u ustanovi u kojoj se godišnje operira najmanje 150 novih bolesnika s problemima štitnjače garancija su uspješnih operacija s minimalno komplikacija. Ustanove u kojima rade takvi kirurzi imaju najkraće vrijeme hospitalizacije s najmanje privremenih ili trajnih paraliza povratnih živca (rekurentni živac), odnosno najmanje hipokalcemija kao posljedica hipoparatireoidizma.

Čvorovi u štitnjači vrlo su česti, javljaju se kod 15 do 65 posto populacije svih starosnih dobi. Javljaju se i kod žena i kod muškaraca, ali su naročito česti kod žena (50 posto žena u starosnoj dobi od 50 godina, ili starijih, imaju čvor u štitnjači).

Čvorove u štitnjači obično prvi primijete pacijenti i njihovi liječnici tijekom rutinskog fizikalnog pregleda vrata, a ponekad se slučajno otkriju prilikom radiografske procjene vrata (kao što su snimke na CT-u , rendgenu, MR-i,  ili ultrazvuku). Ove studije izvode se obično radi procjene nekog drugog stanja pacijenta – možda zbog udarca nakon nezgode s motornim vozilom, zbog  kroničnog kašlja,  ili  kod ultrazvučnog pregleda karotidne areterije pacijenta.

Iako je velika većina čvorova u štitnjači dobroćudna, liječnik treba procijeniti značajno povećan čvor štitnjače, jer  je približno 5 do 10 posto čvorova štitnjače kancerogeno. Općenito, čvor u štitnjači smatra se „značajnim“ ako je veliki 1 cm ili veći, i/ili onaj čije je izgled na ultrazvuku zabrinjavajući.  

Veliki čvorovi često se odstranjuju iz brojnih razloga. Veliki benigni čvorovi u štitnjači mogu stvarati pritisak i dovesti do formiranja guše. Čvorove štitnjače koji proizvode višak tiroidnog hormona također treba odstraniti. Konačno, neki čvorovi štitnjače tako su veliki da se standardnim dijagnostičkim pristupima ne može točno procijeniti mogućnost pojave raka; zbog toga i njih treba odstraniti kirurškim putem.

Oblik našeg nosa može se mijenjati u procesu starenja i to na dva načina:

• • Duži nos sa spuštenim vrškom
  • Izražena velika grba nosa
    
    

Razlog tome leže u dva različita, dobno povezana mehanizma:

1. 1.  Kako starimo, strukturalna stabilnost nosa se smanjuje. Gubitak potpore nosnih struktura dovodi do produživanja i spuštanja nosa s visećim nosnim vrškom, gdje je vrh nosa usmjeren prema dolje. Pacijenti se često žale da im je nos sve duži i sa spuštenim vrškom što posebno dolazi do izražaja pri smijanju. S tim su skladu, često ti pacijenti su skloni se manje smijati u društvu, biti manje opušteni. Spušteni vrh i izduženi nos mogu biti popraćeni slabijim nosnim disanja. Često pacijenti opisuju poboljšanje prolaska kroz dišni put kad podignu vrh nosa.
      
      
   2. Tipični znak starenja je kontinuirani gubitak volumena u licu, posebno ispod očiju i u obrazima. Na temelju svoje anatomije, nos može zadržati visinu, dok okolna područja lica kontinuirano smanjuju. Kako se meko tkivo obraza zajedno sa kožom izravnava, nos počinje izgledati sve veći, a blaga grba nosa odjednom može biti puno izraženija, nos normalne veličine može odjednom početi izgledati nesrazmjerno velik. Gubitak volumena lica zato osim što pogoršava izgled  lica može promijeniti značajno izgledom nosa.

Oba mehanizma, produljenje nosa sa spuštenim vrškom i gubitak volumena lica narušavaju ravnotežu i sklad lica. Tijekom konzultacija, stoga je nužno provesti detaljan fizički pregled nosa i jednako detaljnu procjenu proporcija lica pacijenta. Ispravan pristup može uključivati ​​rinoplastiku i - ili obnovu srednjeg dijela lica – dermalnim filerima, vlastitom mastim - lipofilingom, faceliftom.

Naš tim plastičnih kirurga za lice će vam kao iskusni kirurzi pomoći da uvidite nijanse dobnih promjena. Uz potrebnu pažnju prema detaljima, možemo uspostaviti plan kako vratiti prirodnu i estetski ugodnu ravnotežu licu.

Koliko traje revizijska rinoplastike?

Ovisno o složenosti slučaja, revizija rinoplastike može trajati od 2,5 do 4,5 sata. Većina revidiranih slučajeva rinoplastike zahtijeva znatno više kirurških tehnika na ožiljcima, vrlo osjetljivom tkivu koje je prethodno operirano. To ne uključuje samo rekonstrukciju anatomije na mjestu nosa, već i dodatne korake poput vađenja rebrne i ušne hrskavice, koje se potom mogu koristiti za stvaranje hrskavičnog presadaka za novu strukturu novo-oblikovanog nosa.

Je li revizijska operacija rinoplastike bolna?

Tijekom većine revizijskih rinoplastika treba oblikovati konture ili poravnanje nosnih kostiju. Za razliku od uobičajenih metoda (npr. pomoću rašpe, čekića i dlijeta), Piezo – preservacijska rinoplastika omogućuje nam poboljšanje kontura nosnih kostiju bez traume mekog tkiva koje okružuje kost. To rezultira manje postoperativnom boli i nelagodi. Iako manje od uobičajene metode rinoplastike, ipak može očekivati malu ​​oteklinu. Početna oteklina proširit će se na vaše obraze i gornju usnu u prvih nekoliko dana nakon operacije. Neki pacijenti osjećaju curenje iz nosa u prvih nekoliko dana nakon operacije. Dobit ćete odgovarajuće lijekove protiv bolova i odgovarajuće upute kako se brinuti o nosu i kako umanjiti nelagodu. Ako je potrebno izvaditi rebrastu ili ušnu hrskavicu, pacijenti obično opisuju osjetljiv osjećaj na tim područjima, sličan bolnim mišićima nakon intenzivnog vježbanja.

Koliko traje oporavak nakon revizijske rinoplastike?

Svojim pacijentima savjetujemo da planiraju dovoljno vremena za oporavak. Minimum nakon bilo koje rinoplastike obično je 10-14 dana. U to vrijeme trebali biste očekivati ​​oticanje oko očiju, obraza i usana. Većina oteklina obično će nestati tijekom dva tjedna. Zbog osjetljive prirode nosa, preostaloj oteklini može trebati i do 12 mjeseci da u potpunosti nestane. Prvih tjedana nakon zahvata dobit ćete vodič što učiniti, a što izbjegavati. Rashladni paketi mogu se primijeniti u prvim danima i savjetovat će vam se da se odmarate s povišenim položajem glave. Nakon 6-7 dana uklonit će se šavovi kojima se zatvaraju rezovi na koži. Aluminijski flaster sa nosa obično se skida nakon 7 dana. Pacijenti se mogu vratiti svakodnevnim aktivnostima otprilike 10-14 dana nakon operacije. Svojim pacijentima savjetujemo da izbjegavaju naporne aktivnosti ili potpuno vježbaju 3 tjedna nakon operacije.

Hoću li imati primjetne ožiljke nakon rinoplastike?

Jedan rez kože stavlja se preko kolumele, odnosno kože ispod vrha, između obje nosnice. U odabranim slučajevima, kad se želi smanji širina nosne baze, dodatni rezovi bit će postavljeni unutar nosnica, protežući se u prirodni nabor ispod vaših nosnica. Dobit ćete upute kako se svakodnevno brinuti za ožiljke. Kako ožiljci sazrijevaju postat će jedva vidljivi. Doktor Lohuis je napisao poseban znanstveni rad samo o ožiljcima nakon rinoplastika i kontinuirano usavršavamo kirurške tehnike kako bi stvorili najmanje uočljive ožiljke.

Što može nadopuniti revizijsku operaciju rinoplastike?

Ostali korisni postupci koji se mogu izvoditi zajedno s operacijom rinoplastike uključuju operaciju brade, uklanjanje bukalne masti, operaciju uha, blefaroplastiku